Šipak

Šipak  (lat. Rosa canina L.)

Narodna imena: pasja ruža, divlja ruža (01) šipak, divlji šipak, šip, šipkovina, šipurika, šipurina. (02)
Naziv na talijanskom jeziku: rosa selvatica.
Naziv na engleskom jeziku: brier rose, dog rose.

Etimologija: Latinski naziv Rosa canina prvi je zapisao rimski prirodoslovac Plinije Stariji. Ime "canina" (od canis, pas) potječe iz vjerovanja da korijen biljke može liječiti ugriz bijesnog psa. Hrvatski izraz „šipak“ dolazi iz praslavenskog korijena šip- ili šipъkъ, povezanog s nazivima za trnovite grmove i njihove plodove. Slične riječi nalazimo u slavenskim jezicima: ruski shipovnik (divlja ruža), češki šípek, poljski szypułka.

Povijest: Šipak spada medu najstarije poznate biljne vrste koje su se rabile za ishranu. Razni stari zapisi i arheološki nalazi govore o uporabi šipka već u kamenom dobu. (04) Stari Grci i Rimljani koristili su ga u medicini, a Plinije Stariji spominje njegov korijen kao lijek protiv bjesnoće pasa. U srednjem vijeku bio je cijenjen u europskim samostanima, gdje su ga redovnici uzgajali zbog ljekovitih svojstava. Tijekom Drugog svjetskog rata, kada je citrusnog voća bilo malo, u Velikoj Britaniji organizirano je branje šipka za izradu sirupa bogatog vitaminom C. U slavenskoj tradiciji šipak je bio simbol zdravlja i otpornosti. Koristio se u narodnoj medicini za jačanje imuniteta, liječenje prehlade i probavnih tegoba. Stanovnici Vele i Male Učke nazivaju jednu vrstu divlje ruže
Rosa pimpinellifolia - kačkinim žirom - jer smatraju da se zmije rado hrane tim plodom. (04)

Karakteristike
Općenito: Razgranjeni, zavinuti bodljama obrasli grm. Tanke mu se grane (šibe) savijaju u luku. (02) Grm šipka doživi i tisućljetnu starost. (04)
Veličina: Grm može narasti do 3 metra visine.
Listovi: Listovi su naizmjenični i neparni, perasti, sastavljeni od 5 ili 7 jajastih, oštro nazubljenih listića. Pri dnu peteljke lista prirasla su po 2 uska palistića. 
Cvjetovi: Veliki lijepi cvjetovi ugodnog mirisa, sa pet ružičastih ili bijelih latica, stoje pojedinačno ili po nekoliko njih zajedno na krajevima grana. Cvijet se noću zatvara.
Plod i sjeme: Jajasti, crveni, na površini sjajni, oko 1,5 cm dugi nepravi plod (šipak) nastaje iz lože, koja postaje mesnata; ova u sebi zatvara po više blijedo-žućkastih tvrdih i uglastih, dlačicama obraslih plodića, koji se pogrešno nazivaju sjemenkama. Na površini šipka ponekad se nalaze sitne čupave izrasline, u kojima se razvija ličinka ružinog babuškara. (02) 
Korijen: Korijen šipka je jak i razgranat, omogućujući biljci otpornost na sušu i teže uvjete tla.
Miris i okus: Cvjetovi imaju blag, slatkast miris, sličan mirisu kultiviranih ruža, ali manje intenzivan. Plodovi, poznati kao šipci, imaju blago kiselkast i osvježavajući okus zbog visokog sadržaja vitamina C i organskih kiselina. Osušeni šipak daje blago trpak, voćni okus, posebno kada se koristi za čaj ili sirupe.
Stanište: Divlja ruža raste kraj šuma, uz živice i plotove, na pašnjacima, medu grmljem i šikarom, u ravnici i po planinama. Pojavljuje se u velikom broju oblika, a rasprostranjena je gotovo pa svim krajevima bivše Jugoslavije. (02) Ne raste na vlažnim i močvarnim mjestima. (03)

Srodne vrste: Rosa gallica, Rosa damascena, Rosa centifolia ruže su od kojih potječe više od 7000 danas poznatih odlika ruža koje uzgajamo u vrtovima. Ponegdje se u unutrašnjosti nalaze u starim seoskim vrtovima, na grobljima i uz crkveno znamenje. Imaju okrugle cvjetove i snažan, opojan, slatkast miris. Kod sušenja miris se djelomično gubi, ali ne tako brzo kao kod suvremenih ruža. Suhi su cvjetovi trpka okusa jer sadrže katehinske trjeslovine (10-25%). Koriste se kao adstringens, osobito u prirodnim biljnim kozmetičkim proizvodima. Spravljanje slastica, sirupa i marmelada od ruža, koje je tradicionalno na Istoku, sve je češće i u Europi. (01)

Vrijeme cvatnje: svibanj - lipanj.

Droga: 
ROSAE PSEUDOFRUCTUS (CYNOSBATI FRUCTUS): beru se zreli crveni plodovi divlje ruže (kao i njoj sličnih vrsta) i suše se. Koriste se meso plodova i sjemenke. Plodove (šipak) prije sušenja potrebno je razrezati, očistiti sjemenke i sve dobro oprati, kako bi se odstranile bjelkaste dlačice koje okružuju sjemenke. Osušeni plodovi imaju ugodan aromatičan, voćni miris te kiselkast, pomalo trpak okus. Žute sjemenke (CYNOSBATI SEMEN) nemaju ni miris ni okus. Prije svake uporabe, sjemenke potrebno je zdrobiti. (01) Plodove šipka valja brati kad potpuno sazriju, tj. kad omekšaju. Još tvrde plodove staviti na sunce da dozriju. Za čaj se koriste mesnati dio i sjemenke, za pripremu džema, marmelada i slatkoga, koristi se samo mesnati dio. (04) Mladi listovi divlje ruže se upotrebljavaju za spravljanje vitaminskih čajeva. (05)

Upotreba:
Plodovi divlje ruže iskorištavali su se za jelo već od starog vijeka, pa ih kao jestive spominje i rimski liječnik Galen. Služili su većinom kao hrana širokih, siromašnih slojeva, a još više kao pučki lijek od mnogih bolesti. Kod nas je osobito rašireno priređivanje pekmeza iz mesnatog, kiselkasto slatkog i dosta trpkog šipkovog usploda. Plodovi se u tu svrhu beru u jesen, najbolje poslije prvog mraza, kad malo omekšaju. Od šipka se priređuju i vitaminski koncentrati. Nijemci prave od šipaka juhe, salate, kompote, kolače i druga jela. Ponegdje se od šipka priređuje ukusno »vino«, no ono nema antiskorbutične vrijednosti drugih šipkovih prerađevina. Mesnati dio šipka, oslobođen koštica i dlačica, lako se konzervira sušenjem ili dubokim smrzavanjem. Osušene i sitno izrezane šipke miješaju se u različite čajne smjese. Najbolji se i najzdraviji napici priređuju,
međutim, od samog šipka. Ovi su ne samo lijepe boje i ugodnog okusa, nego i bogati vitaminima. Prednost im je ta, što ih treba manje sladiti, budući da i sami šipci sadrže nešto šećera. I sami tvrdi plodići (koštice) šipka daju također čaj vrlo ugodna mirisa, jer sadrže tragove vanilina. Na Kavkazu se, smrvljeni, upotrebljavaju kao začin. Mladi listovi divlje ruže mogu poslužiti za pripremanje vitaminskih čajeva, sami ili izmiješani s drugim čajnim biljem. Latice divlje ruže mogu se također upotrijebiti za jelo. U prehrambene svrhe sabiru se i šipci mnogih vrtnih ruža. Sirupi napravljeni od cvjetova samoniklih i vrtnih ruža služe kao narodni lijek za plućne bolesti. Od latica uzgojenih ruža priređuje se i ružin med, šećer i ocat. Iz cvjetova mnogih kultiviranih vrsta ruža (Rosa alba L., Rosa damascena Miller) dobiva se parnom destilacijom skupocjeno ružino ulje, kuje se najviše proizvodi u Bugarskoj. Upotreba ružinog ulja vrlo je stara (spominje se već u Homera). U prehrani se ružino ulje najviše upotrebljava u zemljama-istočnog Balkana i Bliskog istoka, većinom za parfimiranje orijentalnih slastica. (02) 

Sastav i aktivne tvari: 
Plodovi sadrže pektine (25%), fruktozu (30%), mnogo mineralnih tvari, osobito kalija, ponešto trjeslovina, flavonoide (rutin), voćne kiseline, a među njima osobito mnogo askorbinske kiseline, tj. vitamina C (vise od 0,3%), karotenoide i druge vitamine. (01) Količina askorbinske kiseline u zrelim plodovima kreće se izmedu 400 i 1400 mg%. Utvrđeno je također da se u osušenom šipku, a i u proizvodima dobivenim prerađivanjem ovih plodova, može zadržati znatan dio tog inače nestabilnog vitamina. Najviše vitamina C ima u zrelom šipku koji još nije omekšao i počeo gubiti svijetlocrvenu boju. Šipak je pored toga bogat izvor karotina (5-8 mg%) i vitamina P. U šipku ima još i vitamina B1, B2, E i K. U mesnatom usplođu ima oko 2,6% invertnog šećera, 1,4% saharoze, 1,12% organskih kiselina, 1,3% mineralnih soli i nešto pektina i treslovina. U plodićima (košticama) ima dosta vitamina E i 0.01% vanilina od čega stučene koštice imaju slab ugodan miris. Čini se da je šipak iz sjevernijih, hladnijih i vlažnijih područja (Slovenija) bogatiji vitaminom C, dok je u plodovima iz toplijih, suhih i sunčanih krajeva, npr. u onima iz Makedonije, nađeno više šećera. I listovi divlje ruže bogat su izvor vitamina C (400-550 mg%). (02)

Svojstva: adstrigent, antibakterik, antidijaroik, antioksidans, antiskorbut, arteriosklerotik, depurativ, diuretik, holagog, holeretik, karminativ, kozmetik, remineralizant, tonikum. (04)

Djelovanje (znanstveni izvori): 
Šipak djeluje blago diuretički, potiče izlučivanje tekućine. Važan je izvor Vitamina C. Zbog pektina i voćnih kiselina djeluje i kao blag purgativ. Čaj se koristi kod upalnih procesa bubrega, osobito za sprječavanje novih oboljenja. Za bolesnike kod kojih lako dolazi do skupljanja pijeska i kamenaca u bubrezima ili mokraćnom mjehuru preporučljivo je dugotrajno uzimanje toga čaja. I sjemenke djeluju diuretički. U narodnoj se medicini koriste kod kamenaca, bolesti bubrega i mjehura, kod reume i uloga. Zbog kiselkasta okusa šipkov čaj je ugodno osvježenje kod bolesti s vrućicom. (01)

Djelovanje (narodni običaji): 
Šipkov čaj smatra se lijekom protiv želučanih tegoba, protiv zubobolje, kod bolesti bubrega i mjehura, kod tuberkoloznog krvarenja, krvarenja iz želuca i crijeva, za detoksikaciju organizma, za čišćenje krvi, kod gihta i reume, kod tegoba s probavom, kao što su proljev, dječji proljev, i sl. Narod je čaj od koštica šipka (sušene i usitnjene u prah) koristio u liječenju groznice, katara crijeva, žučnih tegoba, vodenih bolesti, hripavca, krvavog mokrenja, za otapanje i izbacivanje bubrežnih kamenaca, kod bolesti mjehura, za smirivanje bolova od gihta, reume i dr. Šipkov čaj dobar je napitak za jetru (jer liječi, te pojačava stvaranje i izlučivanje žuči), za osobe sklone stvaranju kamenca, kod avitaminoze i skorbuta (jer je bogat vitaminom C te vitaminom K i mineralnim tvarima, neophodnima za rast stanica našeg tijela). Od cvijeta šipka (pupa ili latice) priprema se čaj za liječenje proljeva, grčeva, za zaustavljanje krvarenja, za bolesti kože, upalnih stanja grla i glasnica, ženskih bolesti, bolesti jetre, bolesti živaca, i dr.. Tinktura koja se priprema od zdrobljenih plodova šipka rabi se za liječenje neuralgije lica, za ublažavanje bolnih mjesta na tijelu što ih izazivaju upale živca, te za jačanje vlasišta kose. Iz starijega grma šipka, koji ima deblje stabljike dobiva se šipkova smola, i to tako da deblju stabljiku zarežemo i sutradan sakupimo smolu koja se na tom mjestu iscijedila. Od te smole dobiva se čajna gljiva (Pofyporus officinalis), ili kako je danas nazivaju kombuša - indijska, japanska, kineska ili ruska čajna gljiva. (04)

Kontraindikacije: 
Čaj od koštica šipka pije se s oprezom, 1-2 šalice dnevno, jer veće količine mogu dovesti do tegoba sa srcem i kičmenom moždinom. (04)

Kalendar branja:
1. /
2. /
3. /
4. /
5. Cvjetovi
6. Cvjetovi
7. /
8. /
9. Plodovi
10. Plodovi
11. /
12. /